BOBOT ZIMI „VIA
NORMALE“
Početak zime
kalendarski već je odavno počeo, ali sudeći po snijegu i temperaturama u gradu,
još smo daleko od zime. Kao odgovor na pitanje kako iskoristiti nekoliko
slobodnih dana pojavio se Bobot. I to Zimski. Rekoše mi još i to da ga odavno
niko nije penjao u januaru sa jugozapadne strane (ljetnom markom) i da ga je
inače teško penjati jer je dugačak pristup zimi i moraš nositi dosta stvari
zbog noćenja u šatoru. Prava ekspedicija! Rekoh sebi odlično, opet nešto novo
da isprobam. I tako smo krenuli iz Sarajeva prema Žabljaku, a zatim natovareni
„malim i laganim“ ruksacima prema Valovitom Dolu, gdje je planiran Bazni kamp.
Takav je bar bio dogovor sa ekipom iz Beograda.
Zbog otežanog
kretanja po snijegu u drugom dijelu puta prema katunima Lokvice, odlučili smo
se da ne idemo dalje. Slijedi smještanje u jednom od katuna i spajanje sa
ostatkom grupe. Prva noć je bila vjetrovita što je obećavalo tvrd snijeg za
nastavak puta.
Drugi dan, u svitanje, krenuli
smo ka Valovitom dolu. Snijeg se stvrdnuo u toku noći i za priječenje padine
iznad katuna su nam trebale dereze i cepin, a nešto kasnije su se opet krplje
pokazale korisnim. Nakon četiri sata hoda stižemo u Valoviti do i postavljamo
šatore. Sunčano je i toplo. Nakon smještanja i obroka dio ekipe kreće u
izviđanje. Izašli su na Veliku previju između Bobota i Lučinog vrha i
razmotrili možemo li tuda sutra proći i koliko bi nam trebalo vremena.
Treći dan je
došao, THE SUMMIT DAY. Jutro je bilo sa po kojim oblačićem, popeli smo se na
Previju za 50 min, i ostatak puta uživali u pogledu (Lučin vrh, Minin Bogaz,
Zubci, Šareni Pasovi, Škrčko jezero... i naravno Maglić i BiH u daljini). Bilo
nas je sedam spremnih za uspon. Vođa grupe i uspona Peđa, iskusni
alpinista-instruktor, odlučuje da se fiksira linija duž čitavog smijera (3
cuga) kako bi se sigurnije i brže kretali. Što se kasnije pokazalo ispravnim.
Prvi dio je
traverza sa nagibom od nekih 45 stepeni. U ovom dijelu snijeg nije nabijen kao
što je bio pri izlazu na Veliku previju. Polako i sigurnim koracima prelazimo
do prvog štanda.
Drugi cug ide
vertikalo prema gore, jednim žljebom. U početku je dosta snijega i lako se
prave stepenice, a pred kraj je bilo i leda. Naišli smo na jedan detalj preko
stijene prekrivene snijegom i ledom kada počinjem da koristim i obje alatke. I
tada uviđam koliko je zahtjevno kretati se po fiksnom užetu i pri tome
koristiti obje ruke za alatke. Drugi cug završava izlaskom na policu odakle se
pruža pogled na Škrčko jezero i Maglić.
Treći cug,
počinje miksom, led i stijena. U završnom, izlaznom dijelu postoji dosta sitnog
kamenja ispod snijega koje nije čvrsto, pa mi se desilo da se alatka nakon
punog opterećenja pomjeri sa mjesta na koji sam je postavila i da u momentu
izgubim jednu tačku oslonca. Požurila sam da izađem na vrh i pred sami kraj
pravim grešku početnika. Odlična lekcija za buduća vremena (bez posljedica). U
ovom posljednjem cugu postoje i dva bolta sa pločicama. Štandovi i
međuosiguranja duž smijeri pravljeni su pomoću klinova, čokova i tricamova.
Nakon četiri
sata ekipa od sedam članova, od toga dvije žene, izažla je na Bobotov Kuk,
najviši vrh Durmitora, 2523 m nv. Slijedilo je slikanje i povratak nazad.
Vidjeli smo da nam prilaze oblaci ne baš tako lijepi kao dan koji je bio iza
nas. Iz tog razloga Peđa se odlučuje za abzajl, jer bi otpenjavanje išlo
previše sporo. Žurimo prema dole. Djevojke idu prve, a džentlmeni raspremaju
smijer. Prilikom silaska morali su ostaviti nešto opreme: dinema, prusik,
mejlon, klin i gurtna.
Sigurno smo se
spustili do našeg baznog kampa. Čestitali smo jedni drugima na odličnom
usponu. Slijedilo je noćenje u šatoru i ideja u glavi kako me sutra čeka
isti onaj put natrag kroz loš snijeg i sa teškim rukaskom. Ni zamisliti nisam
mogla da, tu noć i sutra dan, me čeka i jedno novo iskustvo. Pod naletima
snažnog vjetra šator se cijelu noć uvijao. Vjetar kao da je želio sa nama da
prespava noć. Jutro nije donijelo smirivanje nevremena, te je donešena odluka
da se spakujemo i krenemo ka dolini. Prilikom silaska borili smo se sa jakim
naletima vjetra i ledenom kišom koja nas je pratila sve do Žabljaka. Skroz smo
bili mokri. Sreća pa sam u autu imala kompletnu suhu presvlaku. Tome me je
jednom Treska lijepo podučila.
Durmitor se
baš potrudio da dobro zapamtimo ovu avanturu. Nakon što nam je dopustio da
uživamo u njegovoj ljepoti dao nam je i iskustvo za naredne pohode. Hvala ti
Durmitore.
