BOBOT ZIMI "VIA NORMALE"

BOBOT ZIMI  „VIA NORMALE“

Početak zime kalendarski već je odavno počeo, ali sudeći po snijegu i temperaturama u gradu, još smo daleko od zime. Kao odgovor na pitanje kako iskoristiti nekoliko slobodnih dana pojavio se Bobot. I to Zimski. Rekoše mi još i to da ga odavno niko nije penjao u januaru sa jugozapadne strane (ljetnom markom) i da ga je inače teško penjati jer je dugačak pristup zimi i moraš nositi dosta stvari zbog noćenja u šatoru. Prava ekspedicija! Rekoh sebi odlično, opet nešto novo da isprobam. I tako smo krenuli iz Sarajeva prema Žabljaku, a zatim  natovareni „malim i laganim“ ruksacima prema Valovitom Dolu, gdje je planiran Bazni kamp. Takav je bar bio dogovor sa ekipom iz Beograda.

Zbog otežanog kretanja po snijegu u drugom dijelu puta prema katunima Lokvice, odlučili smo se da ne idemo dalje. Slijedi smještanje u jednom od katuna i spajanje sa ostatkom grupe. Prva noć je bila vjetrovita što je obećavalo tvrd snijeg za nastavak puta.

Drugi dan, u svitanje, krenuli smo ka Valovitom dolu. Snijeg se stvrdnuo u toku noći i za priječenje padine iznad katuna su nam trebale dereze i cepin, a nešto kasnije su se opet krplje pokazale korisnim. Nakon četiri sata hoda stižemo u Valoviti do i postavljamo šatore. Sunčano je i toplo. Nakon smještanja i obroka dio ekipe kreće u izviđanje. Izašli su na Veliku previju između Bobota i Lučinog vrha i razmotrili možemo li tuda sutra proći i koliko bi nam trebalo vremena.

Treći dan je došao, THE SUMMIT DAY. Jutro je bilo sa po kojim oblačićem, popeli smo se na Previju za 50 min, i ostatak puta uživali u pogledu (Lučin vrh, Minin Bogaz, Zubci, Šareni Pasovi, Škrčko jezero... i naravno Maglić i BiH u daljini). Bilo nas je sedam spremnih za uspon. Vođa grupe i uspona Peđa, iskusni alpinista-instruktor, odlučuje da se fiksira linija duž čitavog smijera (3 cuga) kako bi se sigurnije i brže kretali. Što se kasnije pokazalo ispravnim.

Prvi dio je traverza sa nagibom od nekih 45 stepeni. U ovom dijelu snijeg nije nabijen kao što je bio pri izlazu na Veliku previju. Polako i sigurnim koracima prelazimo do prvog štanda.

Drugi cug ide vertikalo prema gore, jednim žljebom. U početku je dosta snijega i lako se prave stepenice, a pred kraj je bilo i leda. Naišli smo na jedan detalj preko stijene prekrivene snijegom i ledom kada počinjem da koristim i obje alatke. I tada uviđam koliko je zahtjevno kretati se po fiksnom užetu i pri tome koristiti obje ruke za alatke. Drugi cug završava izlaskom na policu odakle se pruža pogled na Škrčko jezero i Maglić.

Treći cug, počinje miksom, led i stijena. U završnom, izlaznom dijelu postoji dosta sitnog kamenja ispod snijega koje nije čvrsto, pa mi se desilo da se alatka nakon punog opterećenja pomjeri sa mjesta na koji sam je postavila i da u momentu izgubim jednu tačku oslonca. Požurila sam da izađem na vrh i pred sami kraj pravim grešku početnika. Odlična lekcija za buduća vremena (bez posljedica). U ovom posljednjem cugu postoje i dva bolta sa pločicama. Štandovi i međuosiguranja duž smijeri pravljeni su pomoću klinova, čokova i tricamova.

Nakon četiri sata ekipa od sedam članova, od toga dvije žene, izažla je na Bobotov Kuk, najviši vrh Durmitora, 2523 m nv. Slijedilo je slikanje i povratak nazad. Vidjeli smo da nam prilaze oblaci ne baš tako lijepi kao dan koji je bio iza nas. Iz tog razloga Peđa se odlučuje za abzajl, jer bi otpenjavanje išlo previše sporo. Žurimo prema dole. Djevojke idu prve, a džentlmeni raspremaju smijer. Prilikom silaska morali su ostaviti nešto opreme: dinema, prusik, mejlon, klin i gurtna.

Sigurno smo se spustili do našeg baznog kampa. Čestitali smo jedni drugima na odličnom usponu. Slijedilo je  noćenje u šatoru i ideja u glavi kako me sutra čeka isti onaj put natrag kroz loš snijeg i sa teškim rukaskom. Ni zamisliti nisam mogla da, tu noć i sutra dan, me čeka i jedno novo iskustvo. Pod naletima snažnog vjetra šator se cijelu noć uvijao. Vjetar kao da je želio sa nama da prespava noć. Jutro nije donijelo smirivanje nevremena, te je donešena odluka da se spakujemo i krenemo ka dolini. Prilikom silaska borili smo se sa jakim naletima vjetra i ledenom kišom koja nas je pratila sve do Žabljaka. Skroz smo bili mokri. Sreća pa sam u autu imala kompletnu suhu presvlaku. Tome me je jednom Treska lijepo podučila.

Durmitor se baš potrudio da dobro zapamtimo ovu avanturu. Nakon što nam je dopustio da uživamo u njegovoj ljepoti dao nam je i iskustvo za naredne pohode. Hvala ti Durmitore.