BOBOT ZIMI "VIA NORMALE"

BOBOT ZIMI  „VIA NORMALE“

Početak zime kalendarski već je odavno počeo, ali sudeći po snijegu i temperaturama u gradu, još smo daleko od zime. Kao odgovor na pitanje kako iskoristiti nekoliko slobodnih dana pojavio se Bobot. I to Zimski. Rekoše mi još i to da ga odavno niko nije penjao u januaru sa jugozapadne strane (ljetnom markom) i da ga je inače teško penjati jer je dugačak pristup zimi i moraš nositi dosta stvari zbog noćenja u šatoru. Prava ekspedicija! Rekoh sebi odlično, opet nešto novo da isprobam. I tako smo krenuli iz Sarajeva prema Žabljaku, a zatim  natovareni „malim i laganim“ ruksacima prema Valovitom Dolu, gdje je planiran Bazni kamp. Takav je bar bio dogovor sa ekipom iz Beograda.

Zbog otežanog kretanja po snijegu u drugom dijelu puta prema katunima Lokvice, odlučili smo se da ne idemo dalje. Slijedi smještanje u jednom od katuna i spajanje sa ostatkom grupe. Prva noć je bila vjetrovita što je obećavalo tvrd snijeg za nastavak puta.

Drugi dan, u svitanje, krenuli smo ka Valovitom dolu. Snijeg se stvrdnuo u toku noći i za priječenje padine iznad katuna su nam trebale dereze i cepin, a nešto kasnije su se opet krplje pokazale korisnim. Nakon četiri sata hoda stižemo u Valoviti do i postavljamo šatore. Sunčano je i toplo. Nakon smještanja i obroka dio ekipe kreće u izviđanje. Izašli su na Veliku previju između Bobota i Lučinog vrha i razmotrili možemo li tuda sutra proći i koliko bi nam trebalo vremena.

Treći dan je došao, THE SUMMIT DAY. Jutro je bilo sa po kojim oblačićem, popeli smo se na Previju za 50 min, i ostatak puta uživali u pogledu (Lučin vrh, Minin Bogaz, Zubci, Šareni Pasovi, Škrčko jezero... i naravno Maglić i BiH u daljini). Bilo nas je sedam spremnih za uspon. Vođa grupe i uspona Peđa, iskusni alpinista-instruktor, odlučuje da se fiksira linija duž čitavog smijera (3 cuga) kako bi se sigurnije i brže kretali. Što se kasnije pokazalo ispravnim.

Prvi dio je traverza sa nagibom od nekih 45 stepeni. U ovom dijelu snijeg nije nabijen kao što je bio pri izlazu na Veliku previju. Polako i sigurnim koracima prelazimo do prvog štanda.

Drugi cug ide vertikalo prema gore, jednim žljebom. U početku je dosta snijega i lako se prave stepenice, a pred kraj je bilo i leda. Naišli smo na jedan detalj preko stijene prekrivene snijegom i ledom kada počinjem da koristim i obje alatke. I tada uviđam koliko je zahtjevno kretati se po fiksnom užetu i pri tome koristiti obje ruke za alatke. Drugi cug završava izlaskom na policu odakle se pruža pogled na Škrčko jezero i Maglić.

Treći cug, počinje miksom, led i stijena. U završnom, izlaznom dijelu postoji dosta sitnog kamenja ispod snijega koje nije čvrsto, pa mi se desilo da se alatka nakon punog opterećenja pomjeri sa mjesta na koji sam je postavila i da u momentu izgubim jednu tačku oslonca. Požurila sam da izađem na vrh i pred sami kraj pravim grešku početnika. Odlična lekcija za buduća vremena (bez posljedica). U ovom posljednjem cugu postoje i dva bolta sa pločicama. Štandovi i međuosiguranja duž smijeri pravljeni su pomoću klinova, čokova i tricamova.

Nakon četiri sata ekipa od sedam članova, od toga dvije žene, izažla je na Bobotov Kuk, najviši vrh Durmitora, 2523 m nv. Slijedilo je slikanje i povratak nazad. Vidjeli smo da nam prilaze oblaci ne baš tako lijepi kao dan koji je bio iza nas. Iz tog razloga Peđa se odlučuje za abzajl, jer bi otpenjavanje išlo previše sporo. Žurimo prema dole. Djevojke idu prve, a džentlmeni raspremaju smijer. Prilikom silaska morali su ostaviti nešto opreme: dinema, prusik, mejlon, klin i gurtna.

Sigurno smo se spustili do našeg baznog kampa. Čestitali smo jedni drugima na odličnom usponu. Slijedilo je  noćenje u šatoru i ideja u glavi kako me sutra čeka isti onaj put natrag kroz loš snijeg i sa teškim rukaskom. Ni zamisliti nisam mogla da, tu noć i sutra dan, me čeka i jedno novo iskustvo. Pod naletima snažnog vjetra šator se cijelu noć uvijao. Vjetar kao da je želio sa nama da prespava noć. Jutro nije donijelo smirivanje nevremena, te je donešena odluka da se spakujemo i krenemo ka dolini. Prilikom silaska borili smo se sa jakim naletima vjetra i ledenom kišom koja nas je pratila sve do Žabljaka. Skroz smo bili mokri. Sreća pa sam u autu imala kompletnu suhu presvlaku. Tome me je jednom Treska lijepo podučila.

Durmitor se baš potrudio da dobro zapamtimo ovu avanturu. Nakon što nam je dopustio da uživamo u njegovoj ljepoti dao nam je i iskustvo za naredne pohode. Hvala ti Durmitore.

Kamešnica - the Love story

Kamešnica – the Love story

Ljubavna priča je uvijek priča o dvoje, uvijek se NEKOJ poklanja ljubav,

uvijek se NJOJ pišu pjesme. Ovo je priča o meni i KAMEŠNICI, o njenoj

ljepoti i o tome zašto je osvojila moje srce.

Pogled s Kamešnice prema Livanjskom polju

Istinska ljubav  je kažu  kad osjetiš leptiriće u stomaku,  drugi će vam reči da je to osjećaj kao da letiš... Svako od nas ima svoj posebni osjećaj prema nekoj planini ili dvije, tri planine. Kao da, ti i planina pričate nekim posebnim jezikom, nečujnim za druge. Zahvaljuješ joj se što ti je dopustila da dođeš, da vidiš njenu ljepotu, da osjetiš njenu snagu... A ona ti odgovara tišinom... Meni su se desili leptirići pri prvom pogledu na Kamešnicu, a kasnije i osjećaj  levitacije kad dođoh na vrh. I kako se onda to zove, PRAVA LJUBAV... Definitivno! Jedno je sigurno. Upravo taj fantastični osjećaj koji me je Kamešnica “natjerala” da osjetim, vratit će me  njoj.

Cincar, 2006 m nv

Otkud sada Cincar, kad je priča o Kamešnici? Pa zar nije naslov Kamešnica? Tačno, ali i pogrešno. Ovo je priča o ponudi koja se ne odbija. O mogućnosti istraživanja onog dijela drage nam BiH, kojeg znaš samo sa karte, sa slika i koji te već odavno zove... Napravili smo dobitnu kombinaciju: vidjeli Cincar, dio Glamočkog polja, Kupres, Livanjsko polje, Kamešnicu, Buško jezero... Sve to samo za jedan vikend... YES!  Cincar je planina u jugozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, sjeveroistočno od Livna sa istoimenim vrhom od 2006 m nv. Ostali vrhovi su Malovan (1826m nv), Osječenica (1798m nv), Osin Glavica (1720m nv) i Voloder (1640m nv).

Glamočko polje

u pozadini  Golija, Velika Golija (1892 m nv)  i Troglav (1913 m nv)

Pripreme su počele uz google map i malu pomoć karte BiH. Skupile su se osnovne informacije o tome koje planine sve okružuju Livanjsko polje i šta se sve može vidjeti sa vrha Cincara i Kamešnice. I naravno kakvo vrijeme možemo očekivati. Krenuli smo rano iz Sarajeva prema Livnu, te nastavili u pravcu Glamoča. Na izlazu iz Livna na desnoj strani naišli smo na putokaz sa natpisom Cincar. Vrlo brzo nakon skretanja sa glavne ceste put se razdvaja i tada je potrebno skrenuti desno, a zatim par metara dalje, na sljedećem razdvajanju ceste, lijevo. Prešli smo dobar dio makadama do planinarskog doma Kruzi koji se nalazi na 1265 m nv. Kao polaznu tačku mogli smo uzeti i Livno koje se nalazi na 723 m nv. Ostalo je samo da popnemo još nekih 740 m. Prvo što se može vidjeti s lijeve strane, sjeverozapadno od Cincara, jeste početak Glamočkog polja... kao neka uvala... kao da je tu nekad bilo more... Glamočko polje je kraška ravan dužine 45 km i prostire se od sjeverozapada ka jugoistoku.

Visoravan Kruge i u pozadini Kamešnica

Kad se okreneš iza sebe vidiš brojne vrtače, a u daljini, njeno veličanstvo, Kamešnica. Izaziva te, kako ti se samo smješka, namiguje, doziva te... Pomisliš NEKA TE, SUTRA ĆEŠ TI, PUSTI ME SAD DA VIDIM CINCAR.. I tako joj okreneš leđa i kreneš ka vrhu, a ona kao da se uvrijedi i pozove vjetar upomoć da ti oteža put... Na jugozapadnoj strani rijetko se nailazi na stabla, za razliku od sjeveroistočne  strane koju prekriva šuma... stabla bukve, smreke, jele... Ustvari čitav taj predio jugozapadne strane pripada Krug Planini koja se uzdiže do nekih 1300 m nv. Rekli su mi da na  čitavom dijelu, od Kamešnice pa sve do Cincara, zna puhati tako jaka bura da diže krovove sa kuća.  Ljudi su se dosjetili da krovove kuća zaliju vodom koja se zaledi i na taj način “ometu buri planove”. Krug Planina odnosno visoravan Kruge poznata je po divljim konjima, koje smo vidjeli samo iz auta. Moguće im je prići vrlo blizu i uživati u njihovoj ljepoti.

vrh Cincar 2006 m nv

pogled prema  Goliji , Staretini i Troglavu

Laganim tempom na vrh smo stigli za nekih tri sata. Cincar je vrh koji je atraktivan samom svojom visinom od 2006 m nv. Pogled koji se pruža prema  Glamoču, prema Kupresu ili Duvnu i Kamešnici jednako su fascinantni. Jugozapadna strana, koja gleda prema Livanjskom polju je strana koju smo penjali i koja nije raznolika kao suprotna strana, prema Kupresu, a koja je nažalost minirana. Tada mi se kroz glavu guraju riječi koje bi htjele da dođu do usana, riječi za koje me je mama davno naučila da nisu uredu da ih govorim i zato ću da dopustim sljedećim stihovima da ih tiho zamijene...“Bosna je zemlja prepuna čari, minskih polja i mutne vode, brda joj kite rovovi stari, nad njima silni Apači brode...“ (Z.Pušenje). Šta je u tim stihovima, u toj muzici što smiraj nose? Ili je tajna u pogledu  koji je ispred tebe?

pogled prema Čvrsnici i njenom najvišem vrhu Pločno,
Vran Planini (lijevo), Duvanjskom polju i Tušnici (desno)

Gledajući od Kupreškog polja, koje se nalazi na sjeveroistoku Cincara, uzdižu se Ljubuša, Vran Planina, Čvrsnica (Pločno), Čabulja, a na jugoistoku  Duvanjsko polje i dalje u krug se nastavlja  Tušnica i Buško jezero, pa  Kamešnica... Uhvatiti tu širinu oku je nemoguć zadatak i jadno ne zna od ljepote na koju stranu prvo glavu da okrene. Iako je bio sunčan dan nije bilo moguće zadržati se na vrhu i uživati u pogledu zbog vjetra koji je odlučio pokazati dio svoje snage. A mogao je otići malo na pauzu, popiti jednu bosansku kaficu, onako polako s ćejfom, ali k’o za inat nije htio. E pa dobro vjetre, kad već insistiraš, idemo mi i doviđenja do sljedećeg puta.

Begovina i u pozadini Tušnica  (najviši vrh Vitrenik 1697 m nv )

Pred kraj današnjeg dana uvjerih se u ono što sam čula o Cincaru, a to je da je njegova jugozapadna strana najljepša u oktobru kad trava požuti i kad na smiraju dana sunce daje čitavoj dolinu zlatnu boju. Gledajući u ruševine Begovine tvoj pogled na tren se zamrzne i već odlutaš u prošlost i vidiš kako ljudi užurbano zavšavaju svoje poslove. Malo bolje osluhneš i možeš čuti lavež pasa i  po neki dječiji plač, a iz peći na drva miriše domaći hljeb... Vjeruje se da su na ovom području živeli Cincari (Aromuni) nomadski stočari po kojima je planina Cincar dobila ime. Posjedovali su velika stada ovaca i bili poznati po proizvodnji sira, danas poznatog kao Livanjski sir.

Perućko jezero

Kažu novi dan nova nafaka. Tome smo se nadali nakon što su nam mještani rekli da na Kamešnici puše  vjetar jači nego na Cincaru jer je bliža moru. Današnje istaživanje smo započeli prelaskom makadama od Prologa prema Vaganjskom prijevoju. Tokom vožnje mogli su se primjetiti ostaci nekadašnjeg rimskog puta, kao i  marke sa oznakom u kojem je pravcu Sinj. Na upit o čemu se radi rekli su nam da je to put koji prelaze vjernici na hodočašću Gospi Sinjskoj. Perućko jezero je umjetno akumulacijsko jezero nastalo izgradnjom brane na rijeci Cetini. Priroda na području jezera  bila je pokrivena šumom, livadama, vinogradima, a na Cetini su bila uzgajališta riječnih rakova. Pri potapanju ovog područja potopljen je i manastir koji ponekad izroni iz dubine jezera kod niskih vodostaja... Ovo me sve podsjeti na našu Neretvu i na njenu prirodu, i nemogu a da ne pomislim kakva je sudbina može da zadesi...

Kurtegića dolac 1450 m nv

Istraživanje Kamešnice počeli smo stazom kroz šumu koja vodi do Kurtegić dolac-a, travnate zaravani na koju dolazimo laganim hodom za 30 minuta. Planinarska kuća na koju nailazimo je otvorenog tipa i zajedno su je izgradili planinari BiH i Hrvatske (PD Kamešnica, Livno i PD Dinaridi, Split). Poznato je da na ovom području dolazi do sudara mediteranske i kontinentalne klime pa dolazi često do temperaturnih inverzija, te se tako zimi temperatura preko noći spusti i do -20 stepeni, a sniježni nanosi budu i do šest metara. 

Sinj, Svilaja (Bat 1508 m nv) i Perućko jezero

Mosor (Veliki Kabal 1339 m nv)

Troglav 1913 m nv  i Šator 1876 m nv

Kamešnica počinje kao široka zaravan kod Vaganjskog prijevoja (1173 m nv) i tu graniči sa Prolog planinom, visoka i vrlo prostrana kraška zaravan, široka gotovo deset kilometara, te Dinarom, planinom koja zajedno sa Kamešnicom čini prirodnu granica između BiH i Dalmacije. Iako je među najljepšim planinama, Kamešnica nije popularna i nije toliko posjećena. Pripada Dinarskom sistemu. Većim dijelom pripada Bosni i Hercegovini i za razliku od Cincara nije zahvaćena ratnim djelovanjem tako da nije minirana, pa šetnja njenim grebenom predstavlja pravi užitak. Odmah pri izlasku na početak grebena vidjeli smo Mosor, Sinj, Svilaju, Cetinu, Perućko jezero, koji pripadaju Hrvatskoj, te Troglav i Šator koji pripadaju Bosni i Hercegovini.  Granica između Bosanske i Dalmatinske strane je neprimjetna. Sve je jedna velika cjelina i samo po imenu znam kojoj državi koja tačka na horizontu pripada.

Pogled na Cincar  i Livno sa Kamešnice,

vrh Garjeta 1773 m nv

Nastavili smo svoj put preko grebena i prvi vrh na koji smo naišli bio je Garjeta. Sa vrha se pruža fantastičan pogled na Livno i na Cincar, koji sa ove tačke ne izgleda da je 2006 m iznad površine mora. Prvi vrh je značio i prvu pauzu, ali nikako zbog odmora za tijelo već samo za dušu. I po starom dobrom običaju svi su se okrenuli svojim ruksacima i žurno vadili slatkiše, suho voće i keksiće kako bi počastili jedni druge.

Lipsko jezero, Livno, Tušnica i Čvrsnica (lijevo od grebena),

te Biokovo (desno od grebena)

Hodajući grebenom vidimo jednako Bosansku i Dalmatinsku stranu. Ispod vrha Kamešnica 1809 m nv naišli smo na izvor vode Bunarić 1600 m nv.  Gledajući greben, hodajući njime, biva ti jasno da u grudima osjećaj koji se javlja ljubav se zove.  I dok si zanesen ljepotom njenom  tvoje misli nekud daleko plove... Prošlo je gotovo šest sati od kad ostavismo Kurtegić dolac iza sebe.  Upravo toliko su nam rekli da treba vremena do vrha Kamešnice. Pred kraj današnjeg istraživanja drage naše BiH sretosmo prijatelje iz HPD “Mosor”-a. Rekoše mi tada kako me moji prijatelji planinari “neće čekati” i da mi je bolje da odmah krenem nazad s njima u Split. Eh da, bilo bi zaista lijepo uživati pored mora uz posljednje tračke miholjskog sunca.

 

Pogled sa najvišeg vrha Kamešnice na Livanjsko polje

Kamešnica se diže u jugoističnom smijeru i nakon najvišeg vrha, Konj (1856 m nv) obara se u Buško jezero. Ostali vrhovi su: Garjeta (1790m nv), Burnjača (1770m nv), Buznički brig (1690m nv), te Kamešnica (1809m nv). Postoji  legenda o postojanju halki u stijeni  ispod  vrha  Konj gdje  su se  nekad  davno  brodovi  vezali i o o  nekadašnjem  jezeru  na  prostoru  današnjeg  Livanjskog  polja. Kamešnica posjeduje veliki broj pećina i špilja od kojih većina nije istražena pa je zanimljiva  speolozima. Sa vrha Konj pruža se pogled na Livanjsko polje koje je na višoj nadmorskoj visini od Sarajeva za 212 m. Iznenađenje? Za mene je bar bilo. Obzirom da Sarajevo okružuju Bjelašnica, Igman i Trebević unaprijed pretpostavku stvaraš da je hladnije tamo gdje su planine okružile grad, a ne na ovom dugačkom polju kojem je tako blizu more.

Buško jezero 716 m nv

Buško jezero (blato) je također akumulacijsko jezero i jedno je od najvećih u Europi.  Smješteno je u južnom dijelu Livanjskog polja. Količina vode koja se akumulira iznosi i do 800 miliona kubnih metara. Od životinskog svijeta tu se mogu naći rakovi, razne vrste riba, šaran, pastrmka, som... kao i podbila koja je zapravo endemska vrsta slatkovodne ribe. Postoji nekoliko teorija kako je nastao naziv Buško jezero. Legenda kaže da je nekad davno kraljica Buga naredila izgradnju nasipa, pa da je prema njenom imenu nastao naziv Buško... Dan se bližio kraju i bilo je vrijeme da se pođe. Spustili smo se preko Gole kose na Pešino vrilo 1350 m nv, gdje se nalazi još jedan izvor vode. Noć je već bila kad smo sišli do sela Podgradina, a onda smo krenuli put Sarajeva i nakon tri sata vožnje ugledali njegova svjetla.

Livanjsko polje 720 m nv

I evo za kraj taj pogled sa vrha koje jedva oko može da obuhvati. Kad bih mogla sebe vidjeti u tom momentu znam da bih vidjela kako ne znam gdje prvo da pogledam. Dali lijevo prema grebenu Kamešnice koji smo prešli danas i prema Troglavu i prema Goliji ili pravo prema Cincaru i Livnu ili desno prema Tušnici. Slijedi udisaj punim plućima, zatim još jedan i još jedan i još jedan i još puno njih, a u ušima odzvanjaju stihovi “Kad dunjaluk zamiri, duša čežnjom procvili, davno smo se rastali. Ovo nebo nad nama, sjena je od zastora, kula na nebesima, u našim je prsima”... Upravo zbog ovog pogleda, zbog njenog grebena, zbog jednostavno njene ljepote, ova priča nosi i njeno ime.  

Oktobar 2010, dzennie

VRAN PLANINA, Bosansko hercegovačka ljepotica

VRAN PLANINA

Bosansko hercegovačka ljepotica, smještena u  Duvanjskom kraju (općina Tomislavgrad), sa najvišim vrhom Veliki Vran  (2074 m n/v).

Vran Planina

Proces nastanka ideje Gdje otići ovaj vikend postao je dugotrajan. Razlog tome je kiša koja nam svaki vikend  dođe u posjetu  kao dosadni daleki rođak. Možete to nazvati ludošću  ali mi smo “morali” uzeti slobodan dan i napuniti baterije. Srijeda je odabrana kao idealan dan za odlazak na Vran.  Sa osmijesima gledamo u jutarnje nebo bez oblaka i  krećemo  iz Sarajeva prema Jablanici, a onda put Doljana. Nakon laganog uspona pred nama se otvara ogromno prostranstvo-Dugo polje. S desne strane tog prostranstva uzdiže se Vran planina.

Vozili smo se  Dugim poljem (park prirode Blidinje) iz smjera Jablanice preko Sovićkih vrata do sredine glavnog puta gdje se nalazi motel „Hajdučke vrleti“. Dočekao nas je oštar vjetar. Posljednje pripreme za penjanje su završene. Iza leđa ostavljamo Čvrsnicu i njen najviši vrh Počno, 2228 m n/v.

Čvrsnica, Pločno

Pastirske priče kažu da je Vran dobio ime po jatima vrana koje su nastanjivale podnožje ove planine. Najviši vrh je Veliki Vran (2074 m n/v), zatim tu je i Mali Vran (2017 m n/v), te Bijela Glava (1990 m n/v). Podnožje planine obraslo je crnogoričnom šumom, dok je jugoistočna strana gola, bez šume. Iz tog razloga penjanje nismo mogli zapčeti odmah iza motela, već smo birali dio sa rjeđom šumom.

Vran planina, Veliki Vran

Vran je građen od vapnenaca i dolomita. Pun je vrtača, udolina i plesana (koso položena zaravan).  Iz životinjskog svijeta srećom ne naiđoh ni na jednog meni nimalo dragog predstavnika iz porodice zmija, ali zato iz biljnog svijeta ne manjka predstavnika: kosmata mužica, zovin kaćun... i naravno encijan  (Gentiana verna, G. septemfida).

Runjava ili kosmata mužica 

(Androsace villosa) 

Encijan

(Gentiana verna)

Zovin kaćun

(Dactylorhiza sambucina)

Područje šume smo prešli, malo izgrebani od borbe sa borovim iglicama, ali zato smo maksimalno iskoristili priliku da udahnemo čistog zraka.  Pravimo malu pauzu ne zbog potrebe za odmorom već zbog potrebe da uživamo u pogledu. Ispred nas je Dugo polje, Čvrsnica i Blidinje jezero.

Dugo polje

Čvrsnica i Blidinje jezero

 (u pozadini Čabulja)

Blidinje jezero je nastalo otapanjem snijega s okolnih planina i nalazi se na visini od 1184 m. Cijelo ovo područije iznimne je Ijepote i vrijednosti zbog prisutnosti mnogih endemičnih vrsta. Srećom pa je 1995. proglašeno zaštićenim parkom prirode. Ljeti veliki dio vode iz jezera nestaje u ponorima, te razina jezera znatno opadne.

Uspon prema vrhu

Od podnožja planine do vrha potrebno je svladati visinsku razliku od otprilike 780 m. Dolazimo do kleke kojom je obrastao put sve do vrha. U glavi mi je samo jedna misao:  Pogled sa vrha koji uskoro sljeduje sigurno će me oduševiti, ko će popeti još ovih zadnjih 500 m, ne mogu doćekati da ugledam marku koja označava vrh.

Veliki Vran i Čvrsnica

Veliki Vran, 2074 m n/v. Pogled s vrha na Čvrsnicu ostavlja bez daha, taj pogled  u daljinu sa sobom odnosi  veliku prazninu svakodnevnice.  Zadržim dah pri svakom udisaju i već lebdim u tom prostranstvu. 

Čvrsnica, Veliki Vilinac 2118 m/nv 

(u pozadini Prenj)

Čvrsnica je jedna od bosanskohercegovačkih ljepotica koju je teško posjetiti samo jednom i posvetiti joj samo jedan dan. Nemoguće mi je u riječi pretvoriti osjećaj kad god je gledam s nekog susjednog vrha. Jedino mogu reći da se to mora lično doživjeti. Pripremite svoje ruksake i pravac Veliki Vran.

Raduša i Ramsko jezero

Pogled u pravcu desne ruke

Nastavak ove priče je pogled u pravcu desne ruke, koji otkriva početak Dugog polja, dio Prenja i dio Čvrsnice. A u daljini pogled ti kaže vidiš li Lisin, vidiš li tamo dalje Bjelašnicu... e tamo ti je dom, tamo malo iza, tamo ti je tvoje Sarajevo. Ej, Sarajevo, najmiliji grade, tako si blizu, kao da te rukom mogu dodirnuti. 

Pogled  prema jugozapadu 

Na lijevom dlanu mi piše u očima svojim možeš da vidiš planinu Ljubuša se zove i tamo u daljini Duvanjsko polje.  Nevjerovatan prizor sa vrha Vran planine na koju god stranu da se okreneš.  Bez obzira koliko dugo ostaneš na vrhu nisi spreman čuti riječi idemo lagano, vrijeme je da se spuštamo. Pomisliš ma daj pusti me, samo još pet minuta... kao da je jutro i iz najljepšeg sna te bude.

Blidinje jezero

Naš mali uspon završava odlaskom do jezera Blidinje. U nekim gradovima tradicija je popiti vodu iz česme kako bi se ponovo vratili u taj grad. Umjesto toga ja umih svoje lice i stavih pečat na izjavu da ću ponovo doći. Sa sigurnošću mogu još jedino reći BATTERIES ARE FULLY CHARGED.

Maj 2010, dzennie